Lyrik von Miroslav Krleža; Vesna Parun; A.B. Šimić; Dobriša Cesarić; Enes Kišević; Mika Antić; Arsen Dedić; Musik: Azra, Rundek, Bajaga

Jesenja pjesma (M. Krleža)

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu. O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kada se čuje pjesma Stvari i Živinâ,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.
A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena.
I cvrkuću ptice.

Zavjet (V. Parun)

Ako mi srce ne prestigne ptice,

ako mi oči budu siromasi,

ako mi ruke budu udovice

koje prisustvo ljubavi ne krasi,

I ako noću ne čeznem u snima

i ako danju ne žudim na javi

i ako venem u močvarnim dnima

i u tjesnoći duša mi boravi,

I ako ulje nalijevam u svijeću

uhodi tamno da pomognem djelo

u krivom ako vjerujem umijeću

i laži svoje pozajmljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava

neka me zemlja iz milosti briše.

I ako živim k’o jalova trava

neka me sunce i ne grije više.

Molitva na putu (A.B. Šimić)

Bože

koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv

vodi me i dalje koncu mojih želja.

Ne ostavi me

umorna i sama nasred puta.

Obrazi su moji blijedi

i moje misli nemoćno ko moje ruke vise.

Bože

daj da novo plavo jutro

iz umora digne moje misli

da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi.

Budi

nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

Jedne noći (D. Cesarić)

Te noći pisah sjedeć posve mirno,

da ne bih majci u susjednoj sobi

škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,

sasvim sam tiho išao po sagu.

U svakoj kretnji bila mi je briga

da staricu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Pa to je krasno (E. Kišević)

Vani su padali pijanci umjesto snijega.

Bio je siječanj, ili januar?

Ne sjećam se više. Pozvan u tuđi stan

sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,

ona u opasnoj dobi, a ja poput pijetla,

pričam joj pjesme.

Ona se divila: bedrima, dojkama, kukovima…

Svim svojim sokovima, ona se divila mojim stihekima,

a ja sam pio vinjak.

I jedino što je znala reći: – Pa to je krasno.

I meni je sve bilo jasno.

I užasno. I strašno. I žao.

I sva bih blaga dao da mi se vrate riječi što sam joj reko,

ali bilo je već kasno.