Gedichte der BKS Klassiker/BKS poezija

Petar Preradović

Rodu o jeziku

O jeziku, rode, da ti pojem, O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudi!

Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uvijek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti neće vremeniti
Burni trijesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!

Ljub si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

antun branko šimić

Ah,evo me opet

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače sipi je sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj  stoji uz široki drum
I pred njim stara murva što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno …

Dođoh… i moja smirila se duša
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe – vjetar, kiša – tmuša…

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada? … Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Mahnung

Mensch gib Acht
dass du nicht winzig
unter den Sternen wandelst!
Lass
dich ganz durchdringen
vom milden Licht der Sterne!

Dass du nichts bereuen musst
wenn du dich mit einem letzten Blick
von den Sternen trennen wirst!

An deinem Ende
Geh Staub
Ganz in Sterne über!

Desanka Maksimović

Čežnja

Sanjam da ćeš doći:
Jer mirišu noći, a drveće lista,
I novo se cveće svakog jutra rodi;
Jer osmesi ljupki igraju po vodi,
I proletnjim nebom što od sreće blista;

Jer pupe topole, i kao da hoće
K nebu, pune tople, nabujale žudi;
Jer u duši bilja ljubav se već budi,
I mirisnim snegom osulo se voće;

Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove;
Svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cveće, vode, magle, jablanovi viti,
Sve okolo mene čeka te i zove.

Dođi! Snovi moji u gustome roju
Tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmeh će ti dati
I u svemu čežnju opazićeš moju.

Čežnja u tuđini

Da mi je da ne umrem u tuđini
Lepe su sve bukove u zemlji česte,
livada svaka lepa je mlada,
i sve reke nepoznate,
svi vrhovi što se suncem zlate,
sve i gde nije i gde jeste
pogled i noga mi stupila kada.

Ali kut zemlje na kom smo žito želi
i sa koga smo cedili vina,
zemlja koju smo pili i jeli,
čija na ognju palili drveta,
gde smo sahranili oca i sina,
kao da je sva grob pradedovska,
krvavo nam je bliska i sveta.

U tu bih zemlju hteo da legnem,
u taj kraj gde biljka svaka,
gde bubica svaka bolno me dira
kao žbun što na bratovom grobu cveta,
kao mrav što njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
koja nam je kao srce rođeno jasna
i tajanstvenija od svemira,
hteo bih da mi grobom bude.

Miroslav Krleža

Veče

Kad bijeli danak za gorama mine,
Večeri rujne zatreperi krilo,
U svetu prošlost duša mi se vine
I sveg se sjetim što je nekad bilo:
Kad svaki zračak onih zvijezda mali’
Anđelskim plamom punjaše mi grudi,
Sanjivom dolom kad sićani vali
Pričahu milje što ga srce žudi;
Kad svaki svijetak što ravnice krasi
Stvaraše ushit na licu mi mladom,
Kad slavuj-tice zadrhtali glasi
Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom…
I sada veče trepti krilom blagim,
Po plavom svodu zvjezdice se nižu,
I sada zefiri sa mirisom dragim
Kô tajni pozdrav do meneka stižu;
I sada slavuj nježnu pjesmu budi,
I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,
Al’ moja duša u daljinu bludi,
Daleko tamo svoju ljubav traži.

Herbsteinsamkeit

Immer mehr allein, immer weinsinniger allein, immer trauriger,
immer dunkler, immer reuiger, alles wird immer hässlicher.
Immer kühler, immer hungriger, immer herber und eisiger

Die leere Herbsteinsamkeit, und es wird immer herbstlicher.

Luko Paljetak

Kondicionali ljubavi

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje.

Musa Ćazim Ćatić

Jednoj bogatašici

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti…
Ti si kćerka bogatstva i sreće,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dušom nikad se nijesu
Oblakovi teške tuge vili.
Tvoj je život ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznaješ uzdaha i suze,
Što je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka.
U kolibi pod čađavim krovom
Rodila me siromašna majka.
Od djetinjstva udes me je vitl’o
Kroz sve m’jene patničkog života,
Baš ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidiš evo ovu tamnu mrežu
Krupnih bora povrh moga čela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, – gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj život,
Tvoju sreću tako bistru muti? –
Ne gledaj me; ta do tvog su skuta
Mom sevdahu zagrađeni puti!
Ah! Ja nemam nigdje ništa svoga,
U svijetu sam kao gola grana;
Sve mi blago – uzdasi i suze,
A tuga mi – svagdanja je hrana!.